Favoriti meseca 2015: May favourites.

02:58:00

Obično pre pisanja ovih postova sastavim listu omiljenosti, kako se ne bi dogodilo da nešto zaboravim da spomenem. Ovaj put pišem iz glave. Ako nešto zaboravim, znači da nije vredno pomena, a samim tim ni omiljeno.

Pa da počnem... od početka.

Ono što me je obradovalo početkom maja su dostignutih (sada već i pređenih) deset hiljada pregleda na blogu. Još jednom želim da se zahvalim na podršci, bez obzira na to da li su stotine ljudi kliktale po blogu, ili je deset ljudi ostavilo po hiljadu svojih klikova ovde. Hvala svakoj osobi koju nije mrzelo da klikne na ovaj blog i vidi o čemu se radi.
A, da, i pređoh sto škrabalica (postova).



Daljim čitanjem ovog posta primetićete da je dosta stavki vezano za iste stvari/osobe. Želim da naglasim da nije u pitanju nikakvo reklamiranje bilo koga ili bilo šta slično. Jednostavno se potrefilo da bude tako.
Nego, da vas ne zamajavam više.


Druga stavka je intervju sa Veliborom Nikolićem, vokalom i gitaristom benda „Brigand”. S obzirom na to da sam perfekcionista, stalno razmišljam da li je trebalo da pitam još nešto, da li sam mogla bolje da formulišem pitanja... Tako je kada je u pitanju bilo koji intervju. Osim što izdvajam ovaj intervju kao omiljenost meseca maja (što nije ništa čudno, s obzirom na to da sam svaki intervju ubacivala u favorite meseca jer to jesu moja omiljena dešavanja), izdvajam ga i kao najdraži intervju koji sam radila do sada.



U maju se stiglo skoknuti i do Novog Sada i đuskati u ritmu antifa Evrope.



Samo nedelju dana nakon đuskanja uz „Artan Lili” na „Ritmu Evrope” opet se susrećem sa ovim bendom u pančevačkoj dvorani „Apolo”. Još jedna omiljenost vezana za ovo veče je intervju sa Bojanom Slačalom (koji sam radila u saradnji sa dragim mi DRAFT-ovcima) koji ćete moći da pročitate u jedanaestom broju „DRAFT” zina, a takođe i ovde, čim broj bude objavljen.


Bilo je to sjajno, opušteno veče. Apsolutno sve vezano za to veče mi je omiljeno. Novo poznanstvo, atmosfera, sam bend (na Dregonu i mene je najbolji utisak ostavio bubnjar, jer je carina)... Na samom kraju večeri smo se još malo družili sa bendom i, između ostalog, slušali kako je Bojan snimao svoj prvi demo u trafo stanici.





Ono što me je apsolutno oduševilo ovog meseca je koncert benda „Blind Guardian”. I „Gardijani” i moji dragi sugrađani „Burning Circle” su bili apsolutno sjajni, ali ono što je mene totalno očaralo, omađijalo... je sama atmosfera tokom celog koncerta.



Postoji jedna svirka o kojoj nažalost nisam pisala (iz nekih ličnih razloga). To je čuvena „Antievrovizija” poznatog nam gejmerskog benda. Zbog nekih nepredviđenih okolnosti nisam mogla da ispratim ceo koncert kako treba (iako ni u jednom momentu nisam izašla sa istog) i raspoloženje mi nije bilo na zavidnom nivou, ali to ne znači da sama svirka nije bila dobra, da bend nije rasturio i da ne treba da se nađe ovde. Dakle Kombatovci dobijaju svoje mesto ovde, a Bišketu šaljem pozdrave žaleći što nisam mogla da se kloniram i u isto vreme budem i na „Defformer fest”-u.




Ovog meseca sam dobila jedan poklon koji me je prilično oduševio.

A video posted by Sugar Pill (@_semjonova_) on


Neretko u ovom tipu postova izdvojim pesme koje su obeležile mesec. Ovaj put ću izdvojiti samo jednu, zbog toga što u poslednje vreme moja plejlista uopšte nije šarenolika i skoro sve što tenutno slušam je tvorevina istih ljudi. Ono što sam slušala ovog meseca je „Brigand”, solo albumi („Čovek peva posle rata”, „Lov na Vukove”) i EP-jevi („Rain”, „Wood”) Velibora Nikolića (jesam vam lepo rekla za šarenolikost?), „Pleroma”, „Signum” i - da ubacimo nešto strano i nešto što nije andergraund - „Amorphis”  i „Type o Negative”. Bio je ovo mesec melanholije.

Nego, kao što sam napomenula, odlučila sam da izdvojim samo jednu pesmu ovaj put i to je pesma „Inkvizitor”. Kada sam slušala „Lov na vukove” na jutjubu, nekako sam uspela da preskočim ovu pesmu. Preslušala sam je tek kada sam pustila disk i oduvala me je. Drugačija je. Oduševljava, ali unosi nemir. Jako je tripozna.



Posle mnogo vremena sam odlučila da pošaljem fotke na „Vogue Italia”. Nekada, kada sam fotografije slala redovno, „Vogue” je imao tu „tradiciju” da mi prihvata jednu fotku mesečno. Ovaj put sam fotke poslala iz dosade, a prihvaćene su dva dana za redom po jedna (moguće je poslati dve fotografije dnevno).



I poslednja stavka je moja fensi rupa u nosu ili - kako neki to nazivaju - pirsing. U prilogu vam nudim moju kripi fotku (poz vas Frušante, što mi šapuće na uvo) kako biste videli koliko je (ne)primetan. Ono što mi se trenutno ne sviđa je što imam fenserski nakit sa cirkonom (nije bilo bez), ali moraće da mi reflektuje svetlost u oko još neko vreme, dok ne budem smela da uvučem alkicu.



You Might Also Like

0 коментара